U borbi za ime težoj od borbe za hljeb...

U predivnom prirodnom okruženju, sa zelenom bojom travnjaka su se ukomponovale dvije prekrasne ruže, na očigled iste: jarko crvene, pune života, zdrave, lijepe.

Posmatrala sam ih nepomično..

-Molim te mila, ne čini to, od istog smo tkiva satkane!, izgovorila je jedna.

-Pričaš koješta! I sama znaš da nismo iste, da djelujemo po suprotnim principima: ja crpim, ti poklanjaš!, uzvratila je druga.

 Ništa mi nije bilo jasno, ali me je zaintrigiralo, pa sam ostala da ih posmatram nepomična.

 -Mila, iz istog smo zemljišta ponikle, istom vodom smo zalijevane, isti nas život ispunjava,... Zašto si morala da iskoristiš tu dobrotu na pogrešan način?, nastavila je milim glasom prva.

-Ne poistovjećuj me sa sobom!, uzvratila je ljutito prva

Ja živim, cvjetam, rastem, lijepa sam samo za zebe! Crpim iz drugih za sebe i samo sam sebi bitna! Samo ja! Vidis da se razlikujemo i u štitu- ja svoje trnje izgradih da onaj koji me dirne ne prodje dobro!

 I tada sam uočila da se zbilja razlikuju po tome: jedna je bila bez trnja, a druga posuta sa istim po cijeloj stabljici.

 -Ali mila, koja je svrha tvog postojanja ako se svodi samo na tebe? Proći će ti život uzalud! Koja je svrha tvoje ljepote ako ćeš samo ti da uživaš u njoj?, neumorno je nastavljala prva.

-Kao prvo ne zovi me tako, znas koliko mi smeta ta tvoja umiljatost! Kao drugo, ne znam kad ćeš više odustati od namjere da me promijeniš, do sad ti vijekovima nije uspjelo?! Ti mi samo služiš kao maska, zapamti! Na očigled smo skoro iste, ali nikad ne bih poželjela da budem kao ti!

Svrha moje ljepote? Ah kako si naivna i glupa! Moja ljepota je sama sebi svrha. Ko je pametan, diviće joj se izdaleka, a ko je naivan i glup pa se ubijedi da može da me ukroti, posjeduje, dodirne,... nastradaće! Nabošću ga na svoje trnje, isrpiti  mu svu snagu i kad završim sa njim, sva tvoja dobrota mu neće moći pomoći nikako!

-Izvini, neću te više zvati „mila“, samo bih voljela da shvatiš da je pogrešno to što radiš, jako pogrešno sestro Iluzijo!

-Ja ne radim ništa, ja samo ponosno i gordo stojim, neodoljivo lijepa! Na njima je da izaberu da li će da me samo uoče ili da mi se predaju. Moj grijeh je moja ljepota, sve ostalo je njihov slobodan izbor naivna moja Nado!

 Kad sam shvatila čemu prisustvujem, poželjela sam da pobjegnem, ali ostala sam nepomična. Bila sam priljepljena za zemlju i nisam mogla nikud. Tad sam se osvrnula oko sebe i shvatila da i ja travka, jedna od nebrojeno mnogo u tom travnjaku koji okruzuje prelijepe Iluziju i Nadu i da stojim na granici izmedju njih. Korjenje mi je bliže Nadi, ali sam se svom dužinom navila ka Iluziji i počela sam da žutim već sa vrha, počela je da crpi život i iz mene.

Ovladao me je nesnosan strah. Oko sebe sam vidjela na jednoj strani samo leševe- iscrpljene i žute, kako lebde bez imalo života u sebi hipnotisani od očaravajuće ljepote Iluzije, za njih je već bilo kasno!

Ali za mene ne, moje korjenje, moj izvor života je bio kod Nade, oko nje su sve travke bile zelene, zdrave i spokojne. Svim naporima sam pokušala da se ispravim, da se vratim Nadi, da se otrgnem od iluzije, on onog što mi se počelo dešavati pod njenim okriljem. Trudila sam se svim raspoloživim sredstvima i snagama, ali nisam uspjevala-bila je mnogo jača od m ene, nisam bila dovoljno snažna... Nada je pokušavala da mi pomogne, ali bila je nemoćna.. Prestrašila sam se, strah me zaledio, počela sam da plačem, vrištim, zovem u pomoć,...

 Jedan od tih mojih krikova me je i probudio, oblivena znojem sam gledala u mrak oko sebe. U zbilju me je vratio mjesečinom obasjan prozor u vidiku. Shvatila sam da sam u svojoj sobi i da je sve ono bio samo košmar.

 Bose noge na hladnom laminatu su me razbudile do kraja, na prstima sam otišla do kupatila. Pustila sam vodu na umivaoniku i igrala se kratko prstima sa hladnim mlazom.. Podigla sam glavu i pogledala se na ogledalo:

Da li mi to moja savjest poručuje nešto??