U borbi za ime težoj od borbe za hljeb...

Jednom sam ušla u kuću i ugledala majku kako zamišljeno sjedi. Po prvi put se nije obazirala na moj pozdrav, bila je kao neka umjetnička skulptura prikovana za drvenu stolicu, samo joj se s vremena na vrijeme pomijerao kažiprst po kukicama na heklanom stolnjaku.

Sjela sam naspram nje i upitala je: „Šta je bilo?“, ona je zatreptala kao da me želi iskristalisati u vidiku i nasmješila se, sjetno i milo. Shvatila sam da se zamislila, da je oživjela neka sjećanja iz prošlosti toliko vjerodostojno da se na tren isključila iz realnosti.

Od tad je prošlo mnogo zima i nakupilo se mnogo uspomena u knjizi koju ispisuje moj mladi zivot.

 Na koncu jedne zime otvorila sam svoj ormar i počela da razdvajam odjeću na onu koju ću zadrzati i onu koja mi više ne treba. Tako sam dosla do svog starog kaputa i  prvo sam gurnula ruku u dzep, ne znam zašto, kao da me nešto vuklo.. Osjetila sam nešto pod prstima, izvukla sam hartiju i shvatila da se radi o nespretno premotanoj ulaznici za bioskop..

U tom trenutku su mi se počele vraćati slike u glavu i redjati uspomene, stekla sam osjećaj da me neko gađa sa njima kao sa grudvama najčistijeg bijelog snijega..

Zatvorenih ociju sam mogla da vidim sve te slike: polumračna ulica, loše odradjena ulična rasvjeta, veseli koraci po blatnjavim trotoarima i ruka u ruci, on i ja..

Kako su se redjale slike i postajale sve jače i intenzivnije, mogla sam i da oživim sva čula uspomenom na to veče. Širom otvorenih očiju sam mogla da osjetim mirise, boje, okuse, da se sjetim hladnoće na nosu, po rukama, ali i topline oko srca koja je sve to poništavala..

Prelazila sam rukom preko revera na kaputu i opet sa tim osvježavala slike i sjećanja na to predivno zimsko veče.

On i ja, moja vječita trapavost i zbunjenost kad je on prisutan i njegov blagi andjeoski osmijeh, namjenjen da me umiri, ali stvoren da me jos vise zbuni. Nasmješila sam se, sjetila se koliko sam tad bila srećna i bezbrizna i pozeljela opet isto. Shvatila sam tad koliko smo nesvjesni lijepog i dobrog u trenutku kad ga doživimo i uvjerila se da su sjećanja na emocije zbilja intenzivnija od trenutka kada se dožive.

 Misli su mi same navirale u glavu, nikakvim redosljedom, u pola zaboravljena priča koju mi je moj kaput pričao nije imala onaj knjiški početak i kraj, ta ptica naše ljubavi nije imala glavu, trup i rep kako bih mogla da je se sjetim. Emocije su bile presnažne da dozvole da se nešto poredja po propisima. Emocije ne trpe kalupe i naša priča nije mogla da  bude ukalupljena! Identičnim intenzitetom, koji ne trpi propise, zbunjujućim i jakim su meni navirale u glavu tada slike te večeri. U mojoj glavi su se svadjala sva načela velikih svjetskih umova, ona je ispisivala svoje teorije...

Osmijehom sam prihvatala tu konfuziju u glavi i srcu koje je lupalo po mom grudnom košu kao kakva mala, uplasena ptica koju je neko zatvorio u kavez, a ona uporno pokusavala da nadje izlaz. Sa svakom slikom koja mi je navirala u glavu, ptica u mojim grudima bi se pobunila i počela da udara sve snaznije i snaznije o zidine tog imaginarnog kaveza. Kad bi se umorila, posustala i smirila, sljedeca slika bi opet prouzrokovala isti efekat.

U nepunih 160 centimetara mog organizma se odvijala situacija kao u Jugoslaviji devedesetih godina: otvoreno bojiste sujete i emocija, prošlosti i sadašnjosti, potiskivanja i prepuštenosti, skrivanja i ponosa,... Nisam mogla da sastavim kvalitetnu misao od svih tih silnih bojišta.

 Sjetila bih se njegovog pogleda dok sam nesto pokusavala da ispričam, one neprijatne minute ćutanja kad bih istu tu priču završila, sjetila sam se moje treme kad su se ugasila svjetla u sali, sjetila sam se kako mi je isto ovako srce lupalo kada sam osjetila da povlači svoju ruku ka meni, sjetila sam se tog poljupca, našeg i mog prvog, te eksplozije emocija, žara, elje, straha, ljubavi, bojazni, tuge, sreće- tako je morao zvučati prasak kada je nastajao svemir!

 Zatreptala sam i  iskristalisala figuru srednjovječne žene ispred sebe, to je  bila moja majka!

„Šta je bilo?“ i duboki mili pogled njenih očiju me je vratio u  realnost. Majka je došla sa posla i vidjela mene kako u haosu razbacane odjeće sjedim nepomična kao skulptura i kažiprstom prelazim preko revera kaputa. Nasmješila sam joj se sjetno i milo, shvatila je...