U borbi za ime težoj od borbe za hljeb...

Otišla sam planski da oživim sjećanja, a ono što je bilo neplanirano se desilo… oživjela su osjećanja!

Hodala sam tako smetena, u ruci sam držala rokovnik koji bih otvorila I zatvorila nakon nekog vremena iščitavanja sjećanja iz praznih redova.. I onda bi me grizlo što ništa ne pišem, što ne mogu da sastavim misao, što ne mogu literarno da oslikam ptici glavu, tijelo I rep, kako su me profesori učili na fakultetu..

Samo su mi navirale rečenice u glavu, bez ikakvog reda I sve su nekako bile ukomponovane u neku sredinu, u tijelo te ptice, samo bi je obogaćivale, produbljivale I proširivale.. Nikako nisu nadolazile rečenice koje bi se ukomponovale u onaj knjiški primjer početka, a ni kraja… Možda zato što moja priča nije imala poštenog početka, ni izvijesnog kraja.. Sve je lebdilo tako u vazduhu iznad I oko mene I koračalo sa mnom kud god bih pošla.. možda je zato I bilo toliko teretno…

Pomno sam odabirala odjeću u kojoj bih izašla vani u potrazi za inspiracijom, za aktivacijom davno izgubljene mašte na ovim obalama. Tako sam tog dana odabrala da budem savršen primjer jedne romantične neviste pa sam se ukrasila dugom haljinom krem boje, drvenim papučama i drvenim nakitom. Nekako mi se svidjalo kako se maestral poigrava sa mojim komadima odjeće kada su dugi i komotni i zvuk koji proizvodi staro drvo od kog je sagradjen mol u dodiru sa novim na mojoj obući.

Ponesena tom romantičnom simfonijom zvukova, mirisa, svjetlosti i boja, sjela sam na rub mola, izula se i odložila papuče pored sebe, legla na bok i ispružila ruku na koju sam spustila glavu. Jednu nogu sam spustila  i sa malim stopalima se poigravala sa morem..

Imala sam običaj da izmaštam kako je to gledati  mene sa strane i po prvi put nakon dugo dugo vremena mi se jako svidjala slika.

More se poigravalo sa svim što mu je čovjek pružio na dohvat: milovalo je valovima obalu, rubove rive, zavlačilo se duboko ispod drvenog mola, prodiralo u sve njegove šupljine, pa se povlačilo i taman kad bih pomislila da više ne može da dosegne, sa svakim sljedećim naletom bih se razuvjerila, ljuljkalo je čamce i brodiće vješto usidrene na zasluženom počinku i približavalo ih tako da bi udarili jedan o drugi, more ih je spajalo! Kao i nebrojen broj sudbina, tako i brodiće na očigled je spajalo! Sve oko mene je imalo dušu, priču, sudbinu usko povezanu sa morem: obala, brodovi, suncčevi zraci, stari drveni mol i ja!

Osjećala sam se lijepo, mirno, spokojno i tako majušno pred tim beskrajnim plavetnilom. Moja priča naspram svih onih koje ono krije je tako mala i mizerna kao moja površina naspram njegove.. Hvala mu što mi je podarilo i hvala mu što me miluje sad po bosom stopalu kao da me prijateljski tješi.

Moj spokoj je povremeno prekidala narukvica za nogu koja je imala privjeske u obliku zvjezdica koji bi me u naletu valova golicali i boli.. Tad sam shvatila koliko nam priroda dobra čini, a koliko ga mi narušavamo! Kako me takva jedna nepregledna prirodna sila blago miluje, a koliko mi ta jedna mala vještačka stavrčica smeta! Sve što nam je potrebno, dala nam je priroda, a sve što smo smislili mimo nje, nije nam dobro donijelo! Nije li to očito i na mom slučaju, temelju i osnovi ove priče?

Kad sam se namještala u tu savršenu sliku romantične neviste na zalazak sunca primjetila sam u daljini jedan mali čamac koji se vremenom približavao... kad je stigao toliko blizu da sam mogla jasno da vidim i njega i jednočlanu posadu, shvatila sam da ide ravno prema meni, nisam se ometala.. Tek kad se primakao na par metara od mola, ustala sam naglo, kao da sam zaposjela neki privatni posjed tog gospodina, pa se ustručavam. Brzo sam povuklanoge ispod sebe, prekrila ih ionako predugom haljinom, skupila obuću i prazan rokovnik oko sebe i nasmiješila se starcu u vidu nekog izvinjenja. Ni danas mi nije jasno zašto sam tako postupila, kao da sam ležala na njegovom omiljenom kauču u njegovoj kući, a ne...

Starac je gledao u mene dok me mimoilazio, dok se usidravao jednostavno sam osjetila da će da mi se obrati, ne znam zašto i otkud mi taj osjećaj, ali nije me prevario. Sijeda kosa i brada, prljavi bijeli šešir, bijela majica i odsječene farmerke, bos. Tako savršena slika da je izgledao više kao plod moje mašte!

Sidrenje čamca nije trajalo dugo, tako je savršeno rutinski odradio svaki korak , a ja sam sa divljenjem posmatrala. Njegova svakodnevnica, a meni jako zanimljiva..

Jednostavno sam mogla da osjetim ljubav izmedju njega i njegovog starog oronulog čamca.. More, čamac i on su imali bezbroj priča i to je bilo očigledno..

Posmatrala sam ga kao hipnotisana, nije mogao da ne primjeti. Možda je to razlog što se uputio prema meni.. Nakon par koraka je naglo stao i u istom trenutku i ja i čovjek od šezdesetak godina smo se postidili.. Ja zato što sam ga gledala, a on zato što je krenuo.. Zbunila sam se, posegnula za praznim rokovnikom, kao da se opravdam, a sa tim sam mu nesvjesno dala opravdanje da mi pridje, tek sam poslije postala svjesna toga..

Spustila sam glavu i gledala u prazne redove, a gospodin je prišao na kraj mola i stao pored mene.. Ćutali smo oboje..

Nakon što je on uzdahnuo duboko, ja sam se  ohrabrila da progovorim..

„Lijepo predvečerje“ rekla sam

„Da, da...“ odgovorio je i pogledao me

„Cura, ti nešto istražuješ?“

Pogledala sam ga upitno, a on mi je pogledom na moj rokovnik dao odgovor i obrazloženje svog pitanja.

„Ah... ma ne, u stvari da... kako se  uzme...“ zamucala sam i nasmiješila sam se..

„A odakle si curo?“

„Iz Bosne sam“

„Eeeee... lipe su cure iz Bosne, a i dobri su ljudi oni Bosanci..“

Svojski sam se potrudila da se ne nasmijem i uspjela sam.

„Znaš...“ nastavio je „Sve i jedan Dalmatinac triba da oženi Bosanku! To su najbolje žene! A i želi sve i jedan! Bar u moje vrime! Ove naše su hladne, samo gledaju kako će se šminkati... Bosanke su žene za dom!“

I dalje sam se suzdržavala, samo sad od suza...

„Imaš lipu boju, od takvih žena kao što si ti, sa takvom bojom, zagrljaj je najtopliji“

„Ali... to je umjetna boja... mislim... pocrnila sam... nisam inače ovako crna.... znate.... plaža, sunčanje...“ počela sam zamuckivati.

„Ma znan ja, ne tribaš ti meni pričati o boji!“ prekinuo me „Ima žena koje crne na garavo, a ima žena koje crne na bronzu, ti crniš na bronzu.... znan ja šta ti pričam!“

Malo sam se postidjela, kroz mene je strujila krv i osjetila sam je u obrazima.. znam da sam bila crvena!

Skrenula sam pogled sa cokoladnih smedjih očiju koje su me posmatrale ispod razbarušenih sijedih obrva i gledala u more.. Postupila sam i osjećala se kao djevojčica.

„A čekaš li ti neko društvo?“ nastavio je ljubazni starac

„Ne... ja... sam sama... nisam...“ opet sam zamuckivala

„... i vidin da imaš vrimena, a i ja... pa cu malo da sjednem, ako nemaš ništa protiv?“

„Ma ne... slobodno!“ odgovorila sam jedva dočekan odgovor... starac mi je bio jako zanimlljiv, smatrala sam da negdje ispod te sijede brade krije pregršt priča i ljudskih sudbina koje je gledao ovdje na obali i nadala se čuti bar jednu..

Uronio je bose ispucale tabane u more i sjedio tako nepomičnoo pored mene na ivici mola. Nismo se gledali, oboje smo mukom posmatrali svako svoju tačku u velikom prostranstvu ispred nas...

„Znaš...“ starac je prekinuo tišinu „...volija bi te vidit za šibensku nevistu“

Eh, tu mi je srce stalo pa poskočilo nekoliko puta, pa opet stalo, pa počelo naglo da udara!

Udahnula sam koliko mi je srce dozvoljavalo i ispustila vazduh iz sebe dugo i polako..

Uspjela sam da smirim srce koje je svoj bunt mom prigusavanju iskazalo kroz suzu.. malu i vrelu koja je skliznula niz moj obraz usprkos mojim silnim naporima da ne ugleda svjetlost dana i u svom tragu ostavila lik čovjeka koji mi je oblikovao svaku misao, svaki osjećaj, svaki pokret, savršeno osjenčen sjetom i ljubavlju..

Nasmijesila sam se, taj mi je gest jedini preostao.. Moja borba sa onom tuznom ja u meni je prouzrokovala tajac i znala sam da je na meni red da nesto kazem pa se odlucih nadovezati na njegovu zadnju recenicu koja me je tako ocito pogodila.

„Znate... od mene ne bi bilo srecnije da budem, ali necu to nikad biti!“

„Pa te sad nema nesritnije, a?“, doskocio mi je sa blagim podsmijehom, a meni to nije ni malo prijalo!

„Eeeee, jubavni jadi, dico, dico!“ nastavio je kroz smijesak ispod sijedih brkova i sa odmahivanjem glave...

Potpuni stranac me je za kratko vrijeme uspio i nasmijati i rasplakati i postiditi i razljutiti...

Moja ljutnja je dala polet mojoj odluci da mu sve ispricam, da mu dokumentujem da moji jadi kako ih on nazva nisu tako bezazleni kako ih on smatra!

„Ja u stvari ne znam kako to da nazovem?! Ne znam da li volim ili umisljam?! Ako volim, sta ja to volim? Ako ne volim, zasto se onda ovako osjecam?! Ako patim, za cim patim kad nista nisam ni imala?! Ako ne patim, zasto se onda vec dugo nisam nasmijala od srca?! Zasto mi onda ovo stanje koje ne znam kako da nazovem prelazi u fizicki bol?! I boli!! Puno!! Dugo!! Konstantno!! I ako zaboravim na koji minut na njega jednom u mjesec dana, sljedeci mi se pojavi i boli duplo vise da stigne popuniti i tu prazninu?!“

Shvatila sam da opet pricam nepovezano, da mi prica nema pocetak i kraj, pa sam povukla rucnu, progutala knedlu i pocela iz pocetka... ako se moze nazvati početkom.

U odredjenim momentima nisam ni bila sigurna da me starac slusa, ali sam nastavljala jer mi je prijalo. Olakšavala sam dušu totalnom strancu i nije me bio sram, prijalo mi je jako!

Kad sam zavrsila svu pricu, nisam osjecala vise tlo pod nogama, niti noge, niti tijelo, niti teret sjecanja koji me je pritiskao do tad... lebdila sam! Tad sam po prvi put bila svjesna termina „olaksanje“.

Poslije dubokog uzdaha, starac je poceo: „Ti dite prolazis kroz proces truljenja duse.“, ustuknula sam pred tom morbidnom recenicom, a starac je nastavio:  „Tvoje tilo se nije zajubilo, tvoje oci se nisu zajubile, tvoje ruke se nisu zajubile, tvoj nos nije namirisao nista lipo... tvoja dusa se zajubila!“

Kako je nabrajao, tako mi se nesto pocelo stezati unutar grudnog kosa, ruzan, tup i podmukao bol, ma i nije bol... najslicnije osjecaju kada ujutro ustanem nakon nocnog izlaska pa me pluca bole jer sam pretjerala sa cigaretama, sa dimom koji im smeta i koji je stetan za njih, a svjesno ih punim sa njim! Tako, vjerovatno i ova starceva teorija funkcionise: svjesno sebi stetim nagomilavanjem tuge, jeda, nemoci, iskvarenih osjecanja u dusu!

Kao da je osjecao moj bol, ili mu je teorija bila sasvim tacna i ispravna, starac je nastavio: „I to boli, mnogo boli, nesnosno i tesko! I smrdi isto, jer trune! I ne smrdi smradom koji nos moze da osjeti, nego smradom koji sve dobro u dusi unistava!“

I zbilja je bilo tako! Boljelo je i cinilo me gorom osobom... toliko da sam nekad i samu sebe iznenadjivala!

Sjedila sam nepomicna i gledala u starca koji je svaki proces u unutrasnjosti mog organizma opisivao kao da govori iz mene...

„I ne mozes ti to da zaustavis jer je krenilo kao vocka kad truli- ako se nacme, nema joj spasa! I ne mozes ti to niti da ubrzas jer je to zaseban proces na koji ti ne mozes uticat. I sad ti nema pomoci!“

Tad sam se vec bila prepala i udahnula da kazem nesto, ali nisam znala sta! Starac me pogledao, osmjehnuo se suosjecajno i gledajuci me ravno u oci zavrsio svoje izlaganje:

„Pusti, proci ce samo kad mu dodje vrime! Poslije te nece boliti, nece ti bit tako tesko, povuci ce za sobom sva osjecanja, a ostavice ti samo sicanja i to samo ona lipa!

Ostaces bez duse, bices tvrdja, jaca, a u stvari bezosjecajna, ali ce ti biti lakse!“

Spustila sam pogled jer nisam mogla da prihvatim da cu da budem bezosjecajni monstrum, a starac je nastavio:

„Za mi je sto kroz to prolazis jer znam koliko je tesko i za mi je sto te zapao najtezi i najruzniji moguci nacin odrastanja i celicenja, neces se ti u biti puno prominit, ali neces vise voliti bezuslovno kao dite, jer si dopustila da ti ta cista dusa strune!“

Tad su mi se vratili osjecaji pa sam shvatila da su mi obrazi mokri od suza, a nisam treptala, same su lile...

„Ne brini i ne tuguj, nista ti gore nece i ne moze biti, samo moze bolje.... i mudrije, viruj ovoj sidoj bradi!“

Znam da smo dugo jos oboje cutali jer stvarno vise nije bilo nista za reci, a nije bilo smisla ni snage za otvaranje novih tema... Najednom se starac podigao, poljubio mi ruku i pozelio „Zbogom“ i nestao iz mog vidika... tad sam pocela da sumnjam da li je stvarno postojao taj covjek i taj razgovor ili je to samo bilo moje snovidjenje... ni dan danas sa sigurnoscu ne mogu da tvrdim ni jedno ni drugo.

 U povratku kući sam hodala brže, hitrije, veselije. Više me nisu mučili prazni redovi u rokovniku, imala sam drugu preokupaciju.

„Samo još da istrune duša, da se završi to, opet ću biti dobro!“, ponavljala sam kroz osmijeh. Oči su mi zasjale nakon dugo vremena, ispunjene nadom. Nadala sam se boljem sutra, znala sam da me ceka, samo treba da mi duša istrune!