Generacija X
Ja ću da vam pričam o generaciji X!
Oh ne, gospodo, ne mislim ja na onu generaciju koja je u devedesetim godinama prošlog vijeka u evropskim metropolama uživala u izobilju svega, pa i opojnih droga.. Ne na njih, ne nikako!
Ja ću da vam pričam o generaciji X!
Znate, uvažena gospodo, vi ste proizveli tu generaciju, ona je produkt vaših želja!
Ustuknuli ste nad ovim mojim navodom? Vaše tijelo instiktivno počinje da se grči, a vaš mozak pokreće „search“ opciju za opravdanja? Nije potrebno, zbilja!
Ja samo želim da vam pričam o generaciji X!
Kada ste, cijenjena gospodo, bacali ekonomske računice, kad ste razdvajali poželjno od nepoželjnog, kad ste ucrtavali na imaginarnim kartama svojih gladnih prohtjeva ono iz čega možete da iscrpite poželjna sredstva i ono iz čega ne možete, negdje na sredini, u praznom prostoru ste iscrtali X. Eh, taj X ste iscrtali preko nas, m i smo taj X- prava istinska generacija X o kojoj ćutite vi i mnogi ali ja ne!
Ja želim da vam pričam o generaciji X!
Da li ste, gospodo, nekada pokušali da zamislite pozorište bez pozornice? Oh znam, pomislili ste odmah kako pričam koješta, ređam besmislice i gluposti! Uz džno poštovanje, moram da vam saopštim da se grdno varate!
Osjećam da treba da vam pojasnim moj navod: pozorište bez pozornice nema svrhe i nema razloga da ne postoji- to ste pomislili, zar ne?!
Onda bi isto tako i djetinjstvo bez igračaka, slatkiša i smijeha, igraonica i bezbrižnosti bilo ono bez svrhe, ono koje ne treba da postoji!? Ali postojalo je, jeste! Na jednu stvar se ne može uticati, a to je mašta! Generaciji X je samo ostala mašta, a mašta je majka improvizacije, a improvizacija života!
Naravno gospodo, generacija X je improvizovala i igraonice i igračke i slatkiše i smijala se... oh kako se smijala bezbrižno na improvizovanoj pozornici pozorišta koje je nema!
Još želim da vam pričam o generaciji X!
Da li možete da zamislite veliku torbu na malim dječijim ledjima, nesnosno tešku, jer pored školskih knjiga u njoj se krije i pokoja cjepanica da se održi vatra u staroj limenoj peći u učionici? Možete li da pokušate skicirati u glavi trideset glavica u redu, trideset malih ledja, trideset torbica punih drva? Podsjeća na karikaturu, zar ne?! Iscrtajte X preko te karikature u svojoj glavi, jer i to izvorno pripada generaciji X!
Još ću mnogo da vam pričam o generaciji X!
Da li se osjećate prijatno, poštovana gospodo, kada prolazite pored ruševine? Da li biste svoju djecu pustili mirno da prodju pored nje? Ne, ne biste! Oh zašto? Savjesni ste roditelji, opasno je?! Ma ne! Odaću vam jednu tajnu: najbolja igra „skrivača“ je baš u ruševinama. Kad se sakrijete ispod obrušenih stepenica gdje se skoro niko ne smije zavući da vas potraži- siguran ste pobjednik! To smo mi, pobjednici igara „skrivača“- generacija X!
Ali stanite, tek sam počela, uvažena gospodo!
Još ću da vam pričam o generaciji X!
Da li vam je teško, cijenjena gospodo, na vašim poslovnim proputovanjima po nekoliko dana kada kada ne vidite svoja čeda? Naravno, sad već i pitam gluposti, oprostite! Teško je i njima, vjerujte i više nego vama, jer vama obaveze okupiraju misli, a oni misle samo na vas.
A da li možete da zamislite situaciju da budete dugo toliko odsutni da vas vaša čeda zaborave? Da vam otvore vrata i kažu: „Mama, treba te neki čiko!“?
Oh da, dobro slutite, i to je preživjela generacija X. Očevi su oni nasmijani, tamnoputi, puniji muškarci jake crne kose sa slika u albumu, a ne ovaj sijedi, bradati, prljavi, mršavi vojnik koji nam se pojavio na vratima! Svi pripadnici generacije X su to proživjeli, a sa gorim situacijama stvarno ne bih sada da vam opterećujem vaše velike umove.
Želim još da vam pričam o generaciji X!
Stegne li vam se oko srca, uvažena gospodo, kada iz pedagoških razloga svojoj djeci odbijete kupiti igračku ili slatkiš, odbijete im ispuniti prohtjev?
A zamislite da nemate ni mjesto ni sredstva da im obezbjedite osnovne životne namjernice!
Da ih gledate gladne, a nemate hrane, bose i gole, a nemate odjeću, prljave, a nemate ni vode ni šampona, bolesne, a nemate lijekova,....
Znate, gospodo, jedna je generacija odrastala i stasavala u tom načinu „treba, a nema“. Oh da, pogodili ste, to je ta generacija X! Svaka čast na pronicljivosti!
Pitate me ko je ta generacija X i šta je bilo sa njom sada?
Nije problem, milostiva gospodo, žao mi je što sami niste uočili pa ću vam ja pojasniti:
To je ona generacija koja je izrođena u osamdesetim godinama u Jugoslaviji, a možemo slobodno i da obuhvatimo kraj sedamdesetih i početak devedesetih bez da se mnogo ogriješimo. Jednima je oduzeto djetinjstvo, drugima pubertet, rećima mladost.
To je ona generacija koja je umjesto časa fizičkog vaspitanja u školi učila kako da što brže i što bezbjednije strči u podrum pri oglašavanju vazdušne uzbune.
To je ona generacija koju su pekle oči od jačine svjetlosti koju je sijalica obasjavala po prostoriji, jednom kad bi električna energija bila prisutna u domovima.
To je ona generacija koja iz istog gore navedenog razloga nije gledala crtane filmove.
To je ona generacija koja nije plakala u supermarketu za igračkom, nego se igrala sa kutijama iz crvenog krsta.
To je ona generacija koja je naučila da piše i čita uz svijeću.
To je ona generacija čijim pripadnicima roditelji nisu mogli objasniti zašto im prijatelji i prve simpatije u autobusima i konvojima odlaze i gdje odlaze.
To je ona generacija kojoj je jedina teen laka literatura bila časopis MIRKO, milostinja na četiri stranice zajedno sa posterom.
To je ona generacija koja je provodila hladne zimske dane u školi mokrih i smrznutih malih stopala od starih i poderanih čizama, pretežno dobijenih ili nađenih.
To je ona generacija koja sad nastoji živjeti normalno i potisnuti taj mučni period svog života, ali on ostaje da postoji kao crna rupa- prazan i mračan i živi kao ono preskočeno poglavlje knjige života svakog pojedinca te generacije X i kao takvo smeta i bode oči kao neravnina na zidu...
U toj generaciji se nalaze i Mujo i Savo i Ivo i Ana i Ajla i Krstina, ista im je tuga!
Ovo je samo jedno zrno pijeska u pustinji priča generacije X, koju ja eto poželjeh sa vama da podijelim.
Uvažena gospodo, duboko se izvinjavam što sam sebi uzela za pravo da vam oduzmem malo vašeg vremena i ispričam vam jednu malu priču o maloj generaciji iz male države i sa malim problemima.
Neću vas više zadržavati, pođite na počinak i na kreatorski svileni jastuk na skupom krevetu u sobi na posljednjem spratu vile u mirnom predgradju sa sobom ponesite Krstinu, Anu, Ajlu, Ivana, Savu, Muju, mokre dječije nožice, MIRKO, prva slova iščitana u sjenci svijeće, prljavog, bradatog vojnika, i sve ostale segmente generacije X-produkta vaših htjenja!
Laku noć gospodo, želim vam mirne snove!
Vracanje u neke tuzne dane,ali detinjstvo u losim uslovima,a tako smo bogati bili,drugarstvo,ne ostvrtanje na okolinu,cista i iskrena igranja,zadovoljstvo veliko sa malim stvarima itd... :)
Nadam se da ce biti jos ovakvih tekstova :)